. Dvije majke jednog Senada Domacica Haifa Imamovic iz sela Gradeljine kod Bjelimića na Bjelašnici nadomak Sarajeva I bibljotekarka Ivana Nikolić iz Beograda traže svog sina Senada Imamovića Senad ima 21 godinu, dugo je liječen od cerebralne paralize I teško se kreće. Niti Hafa niti Ivana ne znaju gdje je Senad, pretpostavljaju da je u Konjicu ili nekom od okolnih sela, a Ivana bi više od svega na svijetu voljela da se sretne s njim. Stoga Ivana moli bilo koga ko zna nešto o Senadu da se javi na broj telefona 061/177836 I ostavi poruku o tome gdje se on nalazi I eventualno neki kontakt s njim. Kako je počelo? Priča počinje 1992. Godine u Beogradu u vrijeme kada u BiH počinje rat. U beogradskoj bolnici za liječenje djece oboljele od cerebralne paralize, koja je tada bila jedina te vrste u bivšoj Jugoslaviji – djeca su liječila I pohađala školu - Senad Imamović se liječio već više od 4 godine. On je bio jedan od oko 40 djece iz BiH, raznih nacionalnosti, uzrasta I stepena oboljenja. Po početku rata u BiH, u bolnici je donijeta odluka da djeca neće biti vraćena u BiH – kako iz bezbjedonosnih, tako I iz zdravstvenih razloga, te da će do okončanja ratnih dejstava ostati na brizi u bolnici. Bolnica je teško preživljavala sve te godine jer je Jugoslavija bila pod međunarodnim ekonomskim sankcijama. Bili su bez dovoljno hrane, odjeće za oboljele… Ljekari I medicinsko osoblje od kuće su donosili hranu, brašno, odjeću I slično. Jednoga dana 1992 godine Ivana Nikolic, neudata I bez svoje djece, čula je priču o djeci smještenoj u ovoj bolnici i odlučila je jedne nedjelje da ode I posjeti oboljelu djecu. Prvenstveno je željela posjetiti Jelenu iz Tuzle. No u samoj bolnici njenu pažnju je privukao sedmogodišnji dječak koji se sve vrijeme posjete nalazio negdje u njenoj I Jeleninoj blizini. Upoznali su se, a ubrzo potom im se pridružio I drugi dječak – Srebrenko iz Sanskog Mosta. Nakon te I još nekoliko posjeta njih troje su za naredne tri godine bili “Ivanina djeca”. “Redovno sam ih posjećivala, odnosila hranu, odjeću, sveske za školu… Išli smo u šetnju, ponekad kada bih uspjela da obezbjedim prevoz išli bi smo I u zoološki vrt… Mnogo smo se voljeli. Posebno sam voljela Senada koji je bio izuzetno pamaten I drag”, priča Ivana. Ona se sjeća da je Senad tada, iako tek desetogodišnjag, znao da je u BiH rat I bio svjestan svih nevolja koje on sobom nosi – od pucanja I granata pa do drugih opasnosti zbog kojih njegovi roditelji nisu u mogućnosti da ga posjete I budu s njima. Tih ratnih godina Senad je sa svojom pravom majkom, Hatom Imamović vezu održavao zahvaljujući radioamaterima I redovno je svojoj majci pričao o Ivani koja mu je “kao druga majka”, priča Hafa danas. Ona je kaže bila tužna što ga ne može posjetiti, ali je bila sretna da se pojavio neko ko brine o njenom sinu I ko mu je blizak. Po okončanju ratnih dejstava 1995. godine, UNHCR prebacuje Senada natrag u BiH I Ivana I jedno od njene troje djece se rastaju. “Već 7,5 godina se nismo vidjeli. Čuli smo se telefonom, znam da je završio osnovnu školu I da sada uči I polaže ispite za srednju školu, znam da je bilo I nekih problema u porodici, ali ne znam mnogo. Najviše od svega bih voljela da vidim kako je porastao… Sada je sigurno pravi momak”, priča Ivana. Senad je po povratku u BiH završio osnovnu školu u Bjelimićima – malo selo na Bjelašnici nadomak Sarajeva. Po završetku ove škole majka ga je uspjela upisati vanrednu u srednju školu, no prije godinu I po Senad je otišao od kuće - napustio svoju pravu porodicu. Poslije toga je samo par puta svratio kući, ali se nikada nije javio. Njegova majka Hafa je očajna – zabrinuta, ali I razočarana… no najčešće uplakana. Gotovo isto je I sa njegovom “drugom” majkom Ivanom, samo što kod nje preovladava zabrinutost I želja da pomogne: “Javi mi se. Tako bih voljela da se ispričamo – sigurno ću te razumjeti. A možda ti mogu I pomoći. Znaš da te mnogo volim, a I ti si rekao da ćeš me uvijek imati u srcu I vjerujem da je tako”, kaže Ivana.
Senadove majke, Hafu I Ivanu, gotovo sasvim slučajno povezali su čudni “poštari” – Katarina Rejger I Erik Van de Bruk. Njih dvoje putuju svijetom, pronalaze “jugoslovene” koji su prije rata bili jako bliski I koje su ratovi sa ovih prostora razdvojili I nastoje im pomoći da, ukoliko žele, razmjene video pisma – svoja obraćanja onom drugom na video kasetama. Ljudske priče sa kojima se ovo dvoje ljudi sreću su nerijetko nevjerovatne, apsurdne, zasnovane na besmislenim nesporazumima koji su razdvojili ljude. Ali te priče tako mnogo govore o ljudima u ratu I samom ratu. Istovremeno – upornost I istrajnost s kojom ovo dvoje ljudi opremljeni kamerama, video rekorderima I video-kasetama putuju s kraja na kraj svijeta, a ponajviše s kraja na kraj bivše Jugoslavije, je nevjerovatna. Jednom su pokušali spojiti dvije žene koje se nakon 40-godišnjeg porijateljstva nisu ni čule ni vidjele 10 godina. Kako je jedna od njih, inače Hrvatica, izgubila sina u rati I nikada nije odgovorila na brojna pisma svoje prijateljice, inače Srpskinje, ova druga je počela vjerovati da je njena prijateljica, potresena tragedijom, postala nacionalista I da jednostavo ne želi da zna za nju, ali je ipak odlučila poslati joj video-pismo. Nakon što su Katarina I Erik pomogli da se snimi video pismo I krenuli u potragu za prijateljicom “Hrvaticom”, ispostavilo da je ona umrla ubrzo nakon sinovljeve pogibije. Na ovom (ne)uspjelom povezivanju Katarina I Erik su radili nekoliko mjeseci I proputovali hilajde kilometara, a ovo je samo jedan od “mostova” koji su pokušali izgraditi. Gradeći svoje male mostove, Katarina I Erik su tako naišli I na Ivanu Nikolić iz Beograda. Poslije Ivane, tražeći Senada kako bi mu uručili njeno pismo, našli su I Hafu Imamović čija je kuća posljednja u Grdeljini I do koje se ne može doći autom, nego samopješke I to kao u bajkama - preko livada I potoka. Ono što sada pokušavaju ovo dvoje ljudi jeste – pomoći Ivani da se sretne sa Senadom. Katarina I Erik pretpostavljaju da je Senad imao neki razlog da napusti svoj dom u Grdeljini I ne žele uticati na njegovu odluku, ne namjeravaju ga tjerati da se vrati kuću. Oni samo imaju video-pismo od Ivane za njega I žele mu ga uručiti.Da li pomagati I kako Ili «Epilog priči» “Nezavisne novine” su došle do ove priče tako što je Ivana, saznavši da Senad više ne živi sa svojom porodicom, uputila pismo “bilo kome ko želi i može pomoći”. Osim nas, u “posjed” pisma je došla I jedna televizija I jedna radio stanica u Sarajevu. Dileme koje su se našle pred novinarima bile su brojne I jake: Zašto vjerovati donosiocima pisma? Da li se uključivati u cijelu ovu priču? Senad ima 21 godinu I punoljetan je, svikažu da je izuzetno pametan i sam je odlučio da im se ne javlja… Zašto ne ispoštovati njegovu volju I ostaviti ga tamo gdje je I gdje želi da bude I odakle se ne želi javiti nikome, negdje gdje je sam odabrao da bude dok niko ne zna gdje je? No… Dvije žene na dva različita kraja nekada zajedničke domovine žele da ga nadju… Možda je u nevolji? Možda je bolestan? Možda si ne može sam pomoći? Možda ne zna da ga Ivana voli I traži? Možda želi da bude tražen I nađen… Možda… Domacica Hafa Imamovic iz sela Gradeljine kod Bjelimića na Bjelašnici nadomak Sarajeva I bibljotekarka Ivana Nikolić iz Beograda traže svog sina Senada Imamovića. Senad ima 21 godinu, dugo je liječen od cerebralne paralize I teško se kreće. Niti Hafa niti Ivana ne znaju gdje je Senad, pretpostavljaju da je u Konjicu ili nekom od okolnih sela, a Ivana bi se više od svega na svijetu voljela sresti s njim. Stoga Ivana moli bilo koga ko zna nešto o Senadu da se javi na broj telefona 061/177836 I ostavi poruku o tome gdje se Senad nalazi I eventualno neki kontakt s njim. R. Čengić P.S. Ukoliko I sami želite poslati video-pismo nekome, Katarina I Erik Rejger će vam rado pomoći. Dovoljno je da se javite na telefon 061-177836. |
|
